Odobravanje zajmova i pozajmica između poduzetnika te između poduzetnika i fizičkih osoba je vrlo česta i uobičajena praksa. Iako je tako, gotovo pri svakom ugovaranju zajma postavlja se pitanje treba li ugovoriti kamatu ili ne, te koju kamatnu stopu primijeniti.Prema Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18; u nastavku ZOO) koji uređuje odobravanje novčanih zajmova između različitih subjekata, zajmovi mogu biti naplatni i besplatni, odnosno kamata može, ali i ne mora biti ugovorena.U tom smislu, ako kamata nije ugovorena zajmoprimac iste ne duguje, osim ako se ne radi o trgovačkim ugovorima.Trgovački ugovori su prema ZOO ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti (čl.14. st.2.). Pritom, prema Zakonu o trgovačkim društvima trgovcem se smatra svaka osoba koja samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti.Što znači, ako je ugovor o zajmu sklopljen između poduzetnika i fizičke osobe ili između dva poduzetnika, ali davanje zajmova nije djelatnost koja čini predmet poslovanja niti jednog od njih, tada se ne radi o trgovačkim već o građanskopravnim ugovorima.Upravo pozajmljivanje novca između strana kojima odobravanje zajmova, financiranje, davanje kredita i sl. nije predmet poslovanja (npr. zajam radniku, zajam drugom poduzetniku, zajam povezanom društvu i dr.) su u poduzetničkoj praksi česti, stoga će u nastavku teksta fokus upravo biti na njima.Iako je ugovaranje ili neugovaranje kamata ostavljeno ugovornim stranama na volju, isto treba sagledati i s motrišta poreznih propisa i to Zakona o porezu na dobit ukoliko se radi o zajmovima između dva subjekta koji su povezane osobe i Zakona o porezu na dohodak ako je riječ o davanju pozajmica fizičkim osobama ili ih fizička osoba daje poduzetnicima.